Post Postanak, poglavlje Knjiga Postanka, poglavlje 8
Kraj potopa
Tada se Bog spomenu Noe i svih zvijeri i sve stoke, što su bili s njim u korablji. Zato pusti Bog da puhne vjetar na zemlju, tako da je voda opadala. Ps 112:6Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. Post 7:11Voda je pomalo otjecala sa zemlje, i nakon sto i pedeset dana opade voda. Sedamnaestoga dana sedmoga mjeseca zaustavi se korablja na gori araratskoj. Jr 51:27Voda je onda dalje opadala do desetoga mjeseca. Prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi brda. Kad prođe četrdeset dana, otvori Noa prozor na korablji, što ga je bio načinio. I pusti gavrana. Ovaj je lijetao tamo i amo, dok ne presahnu voda na zemlji. Tada pusti goluba da vidi je li voda otekla sa zemlje. Ali golub ne nađe mjesta gdje bi stao, pa se vrati k njemu u korablju; jer je voda još pokrivala svu površinu zemlje. On pruži ruku svoju, uhvati ga i uze k sebi u korablju. Onda pričeka još sedam daljnjih dana, pa opet pusti goluba iz korablje. Golub se vrati k njemu istom pred večer; i gle, imao je u kljunu zeleni list masline. Tada je znao Noa da su vode otekle sa zemlje. Ipak pričeka još sedam daljnjih dana, pa opet pusti goluba. Ali se on više ne vrati k njemu. Šest stotina i prve godine, prvog dana prvoga mjeseca usahnuše vode na zemlji. Kad sada Noa otkri krov na korablji i pogleda, vidje da se je površina zemlje počela sušiti. I dvadeset i sedmog dana drugoga mjeseca bila je zemlja suha. Tada reče Bog Noi: »Izađi iz korablje ti i s tobom žena tvoja, sinovi tvoji i žene sinova tvojih! Sa sobom uzmi sve razne vrste životinja što su s tobom: ptice, stoku i sve što gmiže po zemlji, da se slobodno kreću po zemlji, da se rasplode i razmnože na zemlji!« Post 1:28; Post 9:1; Post 9:7I tako izađe Noa i s njim sinovi njegovi, njegova žena i žene sinova njegovih. Sve zvijeri, sve sitne životinje i sve ptice, sve što se samo miče na zemlji, po vrstama izađe iz korablje. Tada Noa podiže Gospodinu žrtvenik, uze po komad od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtvu paljenicu. Kad omirisa Gospodin miris ugodni, reče u sebi: »Nikada više ne ću prokleti zemlje zbog ljudi i makar je mišljenje srca čovječjega zlo od njegove mladosti, ne ću ipak više uništiti sva živa bića, kao što učinih.Post 6:5; Mt 15:19; Mk 7:21
Odsad, dok bude zemlje,
ne će više nestajati sjetve ni žetve,
studeni ni vrućine,
ljeta ni zime,
dana ni noći«.