Tužพรท Tužaljkeบทเพลงร้องทุกข์, poglavljeบทที่ Tužaljkeบทเพลงร้องทุกข์, poglavljeบทที่ 3

ฉบับแปล

Kazna, pokajanje i nada

Ja sam čovjek koji poznaje nevolju

pod batinom Božjeg bijesa.

On me natjerao da hodam u tami,

bez tračka svjetlosti.

Svoju je ruku podigao na mene,

ponovo i ponovo, po cijele dane.

Meso i kožu mi je istrošio,

kosti slomio.

Opkolio me i okružio

gorčinom i nevoljom.

Natjerao me da boravim u tami

poput onih koji su davno pomrli.

Ogradio me zidom, da ne mogu izaći,

okovao me teškim lancima.

Pa i kad vičem upomoć,

gluh je na moju molitvu.

Zapriječio mi je put klesanim kamenom,

moju je stazu iskrivio.

Kao medvjed iz zasjede,

poput skrivenog lava,

odvukao me s puta, rastrgao

i ostavio bespomoćna.

Nategnuo je svoj lûk

i postavio me za metu svojim strijelama.

Isprobadao mi je utrobu

strijelama iz svoga tobolca.

Cijelom svome narodu postao sam na podsmijeh,

po cijeli dan pjevaju mi rugalice.

Gorčinom me nasitio

i pelinom napojio.

Zube mi je razbio na šljunak,

bacio me u prašinu.

Moja duša izgubila je mir,

zaboravio sam što je sreća.

Zato sam rekao: »Nestala mi je snaga

i sve čemu sam se nadao od BOGA.«

Sjećam se svoje nevolje i lutanja,

pelina i otrova.

Sjećam ih se dobro

i duša mi je potištena.

Ali ovo dozivam u sjećanje

i zato se nadam:

BOŽJA ljubav nikad ne prestaje,

nema kraja njegovoj milosti.

One se obnavljaju svako jutro

jer je Božja vjernost velika.

Stoga, moja duša kaže:

»BOG je meni sve, zato ću ga čekati.«

BOG je dobar onima koji ga iščekuju

i svima koji za njim tragaju.

Dobro je strpljivo čekati

da nas BOG spasi.

Dobro je naučiti se strpljenju

još u vrijeme mladosti.

Kada BOG na njega stavi svoj jaram,

čovjek treba sjediti u samoći i šutjeti.

Neka se pokloni Gospodaru licem do zemlje

jer možda još ima nade.

Neka okrene obraz onome tko ga udara,

neka pusti da ga ljudi vrijeđaju.

Jer, Gospodar nikoga

ne odbacuje zauvijek.

Ako i zada bol, pokazat će samilost

zbog svoje vjerne ljubavi.

On nerado ljudima donosi

nevolju i patnju.

Kada se nogama gaze

svi porobljeni na zemlji,

kada se čovjeku uskraćuje pravda

pred licem Svevišnjega,

kada je čovjek prevaren na sudu

— zar Gospodar to ne vidi?

Nitko ne može nešto reći i ostvariti

ako to Gospodar nije zapovjedio.

I dobro i zlo dolazi

na zapovijed Svevišnjega.

Nitko se živ ne smije žaliti

zbog kazne za svoje grijehe.

Razmislimo o svojim životima

i vratimo se BOGU!

Podignimo srca i ruke

Bogu na nebesima i recimo:

»Bunili smo se i bili nepokorni,

a ti nam nisi oprostio.

Gnjevom si se zaogrnuo i gonio nas,

ubijao bez milosti.

Sakrio si se za oblak

koji ne da molitvi da prođe.

Učinio si da među svim narodima

budemo poput otpada i smeća.«

Svi naši neprijatelji

izvikuju uvrede protiv nas.

U strahu smo, kao u ponoru;

sve je razoreno i slomljeno.

Potoci suza teku mi iz očiju

zbog uništenja moga naroda.

Oči će mi liti suze

bez prestanka, bez odmora,

dok BOG s nebesa

ne pogleda i ne vidi našu patnju;

jer, boli me kad vidim

sudbinu djevojaka moga grada.

Moji neprijatelji, bez ikakvog razloga,

lovili su me kao pticu.

Bacili su me živog u jamu

i zatvorili kamenom;

voda mi je prekrila glavu,

rekao sam sebi: »Gotov sam!«

I sad zovem tvoje ime, BOŽE,

iz najdublje jame.

Čuj moju molitvu:

nemoj se oglušiti mom zapomaganju!

Priđi mi dok te zovem,

i reci mi: »Ne boj se.«

Gospodaru, vodi moju parnicu

i spasi moj život.

Pogledaj nepravdu koju trpim, BOŽE!

Donesi mi pravdu.

Vidi koliko su opaki moji neprijatelji,

kako su se urotili protiv mene.

Čuj, BOŽE, njihove uvrede

i sve njihove urote.

Neprijatelji šapću i spletkare

po cijeli dan protiv mene.

Gle, i kad sjede, i kad stoje,

pjevaju o meni rugalice.

Vrati im, BOŽE, milo za drago,

onako kako su oni činili.

Umove im pomuti

i zatim ih prokuni.

U svom gnjevu ih progoni,

BOŽE, ispod neba ih istrijebi.